Belgrade



Žilnikov film „Stara škola kapitalizma” najnovije dokumentarno ostvarenje, razotkriva stvarnost koja nije prijatna ni za levičare a ni za desničare u Srbiji. On svojim dokumentarističkim realizmom razotkriva poznatu mračnu stranu postkomunističke tranzicije, kriminalne i nasilne privatizacije i očajničku bespomoćnost odbačene i ponižene radničke klase: a posebno one radničke klase u unutrašnjosti Srbije, koja je ugrožena i to ne samo na ekonomskom planu već i na svim ostalim planovima. Glavni akteri njegovog filma jesu marginalizovana pozicija radničke klase na samom rubu egzistencije: a ta marginalizacija pozicija jeste predmet njegove zainteresovanosti za bavljenje marginalcima, u većini slučajeva bez stvarnog prava glasa i slobode govora.


Ovaj film predstavlja jednu ružnu stvarnost, jedan društveni sistem u kome jeste Srbija danas-najniži robovlasnički kapitalizam i pokoravanje, te je tako u Žilnikovom manirizmu film ironično nazvan starom školom kapitalizma. Ovde Žilnik jako dobro dokumentizuje realnu nemogućnost društva da se solidarizuje sa naprednom inteligencijom i sa radničkom klasom. U njegovoj školi kapitalizma levičari su definitivno pali ispit, dok su ga opet desničari, kao vladajuća elita kupili. Radnička klasa tu najviše propada, jer su oni ti kojima anarhisti priskaču u pomoć ali ih na kraju izdaju, jer anarhizam u društvu pripada intelektualcima koji ne pristaju na poziciju obezvređene radničke klase, te se s toga distanciraju od svega.

Žilnik je režiser koji ipak opstaje unutar isprepletanih sfera uticaja, lobijske umreženosti, političke
podobnosti odnosno nepodobnosti, on ipak na kraju opstaje. Ovaj film je takođe slika kinematografskih prilika u zemlji, koje se u suštini, ni po čemu ne razlikuju od političkih ili ekonomskih prilika u zemlji, jer se srpska kinematografija takođe suočava sa istom tom stvarnošću, ali se često situacija ušminkava u privid samosvenog umetničkog delovanja.


Crni talas u srpskoj kinematografiji
O Želimiru Žilniku

Želimir Žilnik je u jugoslovenskoj kinematografiji zauzeo jedinstven stav u okviru soc-komunističke ideološke doktrine. On je po svojim filmovima imao poziciju levičarskog disidenta u jednoj slepoj socijalističkoj državi. Kao filmski stvaralac, Žilnik je započeo proces političkog i estetskog stvaranja ideje o avangardi, realizmu kao i o novoj interpretaciji klasičnog komunističkog odnosno marksističko-ideološkog učenja. Ovaj proces bio je bitan za jugoslovensku, i srpsku kinematografiju šezdesetih i sedamdesetih godina i u tu grupu autora spadaju Dušan Makavejev, Živojin Pavlović, Aleksandar Petrović itd.


U njegovim filmovima zastupljen je mračni realizam, u stilu karakterističnom za tzv crni talas srpske kinematografije. Žilnikovi radovi prekidaju vezu sa formalnim konvencijama „uobičajeno socijalističkog profesionalizma“ u kinematografiji, i ako jesu nesumnjivo levičarskih političkih stavova. U pitanju je kombinacija ironične kritike i entuzijazma za bolju budućnost. U svojim filmovima Žilnik se drži formalne inovacije i eksperimentiše, što je karakteristično za filmske autore-inovatore šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka, i svetskih autora kao npr Godara, Vorhola ili Fazbindera. Glavne karakteristike Žilnikovog stila jesu dokumentarizam ili tzv dokumentarna izmišljenost, i angažovanje neprofesionalnih glumaca, tako da su njegovi likovi stvarni i za ukalupljen prosečan ukus, nekako suviše realistični. Tu razlika između „odglumljenog“ i „spontanog“ zapravo nestaje, što je u 60tim i 70tim bilo revolucionarno. Žilnikovi filmovi mogu se razmatrati i iz perspektive komplikovanog odnosa i poigravanja sa dominantnim ideologijama u društvu.


Kulturna logika mnogih umetnika koji su živeli i radili u socijalističkoj Jugoslaviji, prati jednostavnu formulu koja je bila kombinacija zvanične socijalističke ideološke mantre, koja je stvarala dogmatsku i oportunističku kulturu, i opozicije. U srpskoj kinematografiji u staroj Jugoslaviji, ta opozicija se zvala crnim talasom. Filmovi crnog talasa su se bavili pobunom protiv kulturne utrnulosti i klišea, oblikom tzv„disidentske“ političke i umetničke akcije odnosno reakcije. Tako da je sa jedne strane postojao politički oportunizam, ideologija, kulturna jednoličnost, tzv držanje strane ili slepo pridržavanje kulturološkim klišeima ponašanja i stavova, dok je na drugoj strani to uglavnom bio harizmatičan muškarac (disidentska figura osobe koju bi prihvatili ili ne), koji pati pod datim okolnostima: njemu smetaju klišei i ustaljena pravila, on crpi svoju inspiraciju iz zapadnoevropskih sistema, pa tako on neumorno ostvaruje kreativnu distancu nastalu iz tih okolnosti: on je umetnik i prikriveni pobunjenik.