Beograd



Razgovor sa Oliverom Frljićem
(hrvatski pozorišni reditelj i žiri Bitef Festivala 2009)


Kako je nastala predstava "Turbofolk"?

Taj fenomen turbofolka koji je, mislim, jedno stanje svjesti, karakteristično za ovaj region, tu smo htjeli zapravo videti šta se događa u Hrvatskoj, i kako turbofolk zapravo određuje našu društvenu zajednicu. I zbog toga sam se uzeo baviti se tom temom. Čini mi se da je to prvi kulturni proizvod, koji je nakon nekog vremena u kazalištu, nakon normalizacije odnosa između Hrvatske i Srbije, počeo prije ali zatim onda i zvanično. Turbofolk na neki način, paradoksalno određuje identitet mladih u našem društvu, gde dolazi do jake identifikacije sa protagonistima, akterima te scene. U Hrvatskoj taj turbo folk je vid bunta potiv proklamiranih nacionalnih vrednosti. Znači, mladi traži neku vrstu otpora, kroz ono što je u državnim medijima dato kao nekakva autentična hrvatska vrednost. I kroz tu vrstu identifikacije sa turbofolkom, mi smo napravili analizu na samom početku ove predstave. To je bila sociološka analiza na početku rada na predstavi. A ono što je bilo vrlo važno za mene je da se ta predstava radila u nacionalnom teatru, u Hrvatskom narodnom kazalištu, u kući koja ima dosta jasno definisanu i specifičnu političku funkciju u svom internacionalnom programu kulture. A meni je bio zanimljiv taj koncept i kako ljudi reagiraju na turbofolk: staviti fenomen turbo folka i vidjeti šta on tamo radi i što proizvodi u samom tom kontekstu. Kako publika, koja je neka vrsta repertorane publike reagira na tu temu?
Ali nije se radilo samo na tome da se ta tema stavi u taj kontekst, nego se to vidi na razini nekih stilskih postupaka, kao i iskustva modernog kazališta, i kako se ona mogu staviti u odnos sa takvom jednom temom, koja zapravo ne pripada urbanom kontekstu.


Kako je pozorišna publika reagovala na tu predstavu u Hrvatskoj?

Jako su različite reakcije, počevši od same Rjeke, u kojoj je premijerno izvedena predstava a onda i u ovim drugim gradovima gdje smo igrali. Do sada smo najviše gostovali u Zagrebu u Hrvatskoj. U Rijeci je publika jako dobro primila predstavu ali Rijeka ima drugačiju kazališnu tradiciju, to je grad koji je dosta tolerantan. To je grad u kome postoji neka vrsta multikulturalizma, tako da je ta predstava bila jako dobro prihvaćena, a i imala je jako dobru podršku od strane uprave grada. Mislim da u bilo kom drugom nacionalnom teatru u kazalištu, ne bi mogao dobiti tu vrstu podrške. U Hrvatskoj ima 4 nacionalna teatra. Situacija u Splitu sa predstavom "Bakhe" je pokazala šta sve treba napravit, da jedan projekt ne izađe, pa sve do izdavanja službene zabrane. Međutim kad smo prvi put gostovali sa "Turbofolk" u Zagrebu, imali smo dvije predstave. Prva izvedba je bila dobro prihvaćena, međutim u drugoj se dogodila jaka polarizacija publike na ljude koji su bili jako za, i druge koji su mislili da se nekakve nacionalne vrijednosti ne mogu kritizirati na taj način, kako mi to radimo u "Turbofolk". Sad skačemo na Sterijino pozorje jer se zapravo ta neka desna struja našla prozvana da brani nacionalne vrjednosti koje mi kritiziramo u "Turbofolku". Slična situacija dogodila se na Sterijinom pozorju gdje je jedan, novinar ili učesnik Okruglog stola, postavio pitanje otkud mi pravo da se pozivam na Predićevu Kosovku djevojku u predstavi u tom kontekstu. Ja sam odgovorio da ja tu sliku takođe smatram svojim nacionalnim nasleđem i da niko ne može to odredit. Jednostavno da ona spada u jedan širi krug nacionalnog nasleđa ljudi sa ovih prostora na Balkanu.


Nešto o predstavi "Bakhe" koja je zabranjena u Splitu?

Bilo je više stvari, predstava je zabranjena, a ta povjest pokušaja zabrane trajale je duže. Mi smo na njoj radili dva mjeseca, a bilo je pokušaja zabrane i pre njenog prikazivanja. Milan Štrljić, intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu i Splitskog ljeta je meni prijetio da će zabranit tu predstavu, zbog onog trenutka kada se pročulo da se u predstavi pali maketa Hrvatskog narodnog kazališta Zagreba. U tom nekom razgovoru, ja sam rekao da on to može zabranit al da ću ja ipak napravit šta mislim da treba i da ću komunicirat naravno sa medijima, po tom pitanju. Nakon toga su se stvari na neki način smirile. Drugi put je izdao zabranu u trenutku kada je čuo da u predstavi koristim audio snimku govora Ive Sanadera, kada je 2001god HDZ izgubio vlast, i kada je zapravo pozivao sa splitske rive,a povodom suđenja generalima u Hagu za hrvatske ratne zločine u domovinskom ratu.

Ivo Sanader je u tom govoru, pozivao na neinstitucionalnu promenu vlasti. Dakle on kao demokrat i ne znam što već ne, i teatrolog između ostalog, je pozivao ljude sa splitske rive da sruše koaliciju koja je tad bila na vlasti u Hrvatskoj. Mi smo pustili tu audio snimku u jednom djelu predstave. I to je zapravo Štrljiću bio najveći problem i nakon toga nakon konsultacije sa Petrom Selemom, bez konsultacije sa samim premijerom, oni su izdali zabranu. A osim toga tu su bile problematične vjesti koje su pratile suđenje za hrvatske zločine u ratnoj luci u zatvoru Lori, i ceo taj proces je jedan od najvećih sramota hrvatskog sudstva i suca Lozine. On je vama nepoznat, ali je nama veoma poznat. Mislim da je taj slučaj pokazao koliko se zapravo građani hrvatske ne mogu pouzdati u pravosudni sustav koji kod nas postoji.


Da li u Hrvatskoj postoji još takvih predstava ili se retko ko usuđuje da uđe na tu teritoriju?

One se događaju u vanistitucionalnom kontekstu. Što se tiče direktne sistematizacije i direktne postavke, još uvek nema takvih predstava. Predstava koja se predstavlja da to isto radi jeste "Metastaze" političkog gradskog satiričkog kazališta Kerempuh, ali zapravo oni nastupaju sa jasne desne umereno ideološke političke pozicije. Ja imam problem sa tom predstavom. Ali ova vrsta tematizacije ne postoji u radovima nekih mojih kolega. Rat je nešto što bukvalno određuje teatar, bilo da se iskustvo tog rata potiskuje ili da se ide u neku takvu indirektnu tematizaciju. Pominjem svoje kolegice Anicu Tomić i Jelenu Kovačić koje su radile ratnu trilogiju. U prvom djelu su radile imitatore glasova, u drugom djelu su radile autorski projekt, a treći dio je trebao biti po romanu Ivane Sajko.


Dakle da li te predstave spadaju u alternativno pozorište?

Ne one se događaju u institucionalnom kazalištu, finansiranom je od strane države i grada. Radi se o nezavisnoj i alternativnoj sceni, a meni je bitno da te predstave, osim sa svojim kvalitetom, komuniciraju i sa kvantitetom gledatelja. Dakle, da ih ne vidi samo par istomišljenika već i više. Mislim da moje ideje koje sam preferirao u tom nekom razdoblju nove povjesti, neinstitucionalne stvarnosti komuniciraju i sa ljudima koji nisu moji istomišljenici. Mislim da nema puno učinka ako razgovaraju dva istomišljenika, treba vidjeti što je sa onima koji ne misle tako. A dok oni reagiraju dovesti ih u srazmeru sa nečim takvim. Dok ima i onih tema koje su bile tabu. A najveća tabu tema bio je hrvatski ratni zločin. Jedna od neverovatnih teza koja je postojala u ovom proteklom ratu glasila je da Hrvatska u medijima nije mogla počinit zločin ni na koji način.
Ja sam zapravo išao propitivat te neke gluposti naše državne politike, a da ne kažem da je zapravo ratni zločin u Hrvatskoj, bio planiran na najvišoj državnoj razini, i da se dosta dugo o tome nije smjelo razgovarat, a postavlja se zapravo i jedno pitanje koje je jako bitno u hrvatskom društvu. A to je da li je domovinski rat uopće bio nužan jer smo mi sve vreme kroz medije bili bombardirani, o nužnosti toga rata. Ja mislim da on nije bio nužan, da ni jedan kvadratni centimetar ove zemlje nije vrjedan života To su teme koje su dosta nepopularne u Hrvatskoj, jer smo proteklih 19 godina bili konstantno bombardirani kroz medije tom tezom da je rat bio neizbežan, da je rat naša najveća pobeda. Ne podržavam tu vrstu nacionalne identifikacije koja se traži u našem društvu. To isto nije jedna lagodna pozicija jer time gubim podršku sa takvom vrstom društvenog koncenzusa oko nekih pitanja. Ja upravo, želim da propitujem stvari oko kojih postoji dinamična vrsta društvenog koncenzusa.


Kako reaguju vaše kolege reditelji?

Moj slučaj je dobar, jer je dao neku vrstu posticaja mojim kolegama i mlađim kolegama, da se počnu bavit sobom. U jednom trenutku u hrvatskom kazalištu postojala je podela na mainstream teatar koji se nije direktno bavio socijalnom stvarnošću i na neku nezavisnu scenu koja je u kazalištu, bila više refleksivna i bavila se samim svojim mehanizmima, ali je ostalo zapravo jedno ogromno polje onoga što se dešava u našem društvu, što nije dobilo adekvatnu obradu. Sad mislim da se stvari po tom pitanju menjaju jer ljudi vide da mogu. Naravno čovek mora biti pametan i znati u koju će instituciju najpre ući, a onda napraviti to što hoće napravit. A o političkom kazalištu još bih nešto rekao. Razgovarao sam o tome baš pre nekoliko dana povodom Lemanove knjige o političkom kazalištu, gdje se postavlja pitanje političkog kazališta. Onako kako ga Leman definira, ono ne može bit jer mislim da je kazalište bilo u jednoj široj društvenoj vezi i da je ono određeno političkim koncesima, mislim da ono mora participirat i ne može jednostavno bit nesvjesno toga ili reći da se ne želi time bavit.


Šta se dešava sa "zatvaranjem" teatra i pozorišni krugova?

Ono što sam vidio u Beogradu, od produkcije na Sterijinom pozorju, mislim da nije tako zatvoreno i mislim da se rađaju nove ideje. Tu postoje ljudi koji pružaju vrstu teoretske baze i oni su jako dobri u kontekstualizaciji toga. Mislim da je to nešto što je prepoznatljivo u širim okvirima. A gledao sam mlađe reditelje na BITEFu, režisera Miloša Lolića, koji je režirao "Sanjare" mislim da ti ljudi poznaju tradiciju nečega što zovemo poddramsko kazalište, i da su ta strujanja ušla u kazališne institucije. Tu je dominantan dramski teatar, koji će dati autore koji se ne drže šablona, onda reditelje koji interpretiraju autora glumcima i da to dalje interpretiraju gledateljima. To je dominantna šema teoretske pozornice, ima tu puno zanimljivih stvari, samo tim ljudima treba dati podršku. To je stvaranje nove publike, jer se ljudi uče određenom načinu gledanja, određenom kodu. Ako gledate "Brod za lutke" ili "Sanjare" naravno da morate pronaći određeni kod kako gledat tu predstavu. Za to je potrebno interesovanje i obrazovanje i dodatni napor, nije to samo sjesti i uzeti daljinski u ruke i ići po kanalima.

To postaje problematično za one koji provedu 3 il 4 sata ispred televizora, mada ja jako volim televiziju. Mislim da je to medij koji je jako pametan i da se televizija javila u jednom trenutku kao konkurentski medij, tako da je kazalište počelo preuzimat određene strategije od televizije. To je medij koji se korporirao u određeno tkivo kazališta i dan danas ima puno toga naučiti o percepciji, montaži i o reprezentaciji stvarnosti.


Sledeći projekt?

Ima puno projekta koje radim. Trenutno radim sa projekt sa studijom i Dance collectivom iz Zagreba, koji se zove "Više volim Palestinu od posla" i to je nešto što je najaktuelnije. Takođe radim projekt koji se zove "Umri Olivere Frljiću umri" gde ću pokušati napraviti predstavu od svojih prethodnih predstava, gde ću najgore scene, dakle scene sa kojim sam imao problem, od predstava koje su još uvek na repertoaru, spojiti te scene i dati im nekakav dramaturški okvir. To je zapravo istraživanje nekakve simboličke i realne smrti u kazalištu, što ona znači i kako se može reproducirati. A u prvom mjesecu imam Slovensko mladinsko gledalište, gdje radim svoj autorski projekt, koji još uvek definiram, i ne znam što će to ustvari biti. Oni su super po tom pitanju, pa su mi dali prostora i vremena tako da je njima ok da ja tokom procesa shvatim šta hoću. A u trećem mjesecu se vraćam u Zagrebačko kazalište mladih za predstavu "Buđenje proljeća" i na jesen krećem radit dječiju predstavu. Takođe, radim kao dramaturg na novoj predstavi sa Borutom Šiparevićem i Montažstrojem, radimo predstavu "Srce moje kuća za nju" koja će imati premijeru u prvom mjesecu u HNK Zagreb i to je predstava koja je nastala po utakmici Hrvatska Engleska. U prvom djelu predstave, 11 mladih plesačica rade koreografske materijale koji su neka vrsta analize onoga što se događalo na toj utakmici. Mi se tu zapravo bavimo nacionalnom euforijom i nogometom kao nekakvim nacionalnim homogenizirajućim elementom u našem društvu, i cjelom tom glupošću oko nogometa sa kojom se cjela nacija identificira. U drugom poluvremenu delu predstave, tih 11 mladih djevojaka daju svoje dresove 11 nezaposlenih žena koje su na nekom egzistencionalnom dnu. Mi mislimo da su te žene ono što bi moglo danas predstavljat naše društvo, a ne ovih jedanaest nogometaša. Takođe radim na predstavi "Ja sam Jugoslavija", koja će uključiti po jednu glumicu iz svih bivših republika i pokrajna. Predstava je inspirisana Žilnikovim filmom "Ljepe žene prolaze kroz grad".


Å ta mislite o hrvatskom filmu?

Imam dosta problema sa hrvatskim filmom, jer mislim da je zapravo ostao unutar storytellinga meni to nikada nije bilo dovoljno. Problem je na različiti razinama, od scenarija, preko glume, oko toga da zapravo hrvatska kinematografija nikada nije imala autotoni razvoj, nego je uvjek bila ne znam što. Ne mogu vjerovati da u 2009god, još uvek se rade filmovi na taj način. Ja sam odgojen na nekoj drugoj tradiciji, počevši od američkog eksperimentalnog filma, pa do francuskog novog vala. Tako da me uglavnom boli kada gledam te filmove. Mi još uvek nemamo film koji govori o našoj političkoj stvarnosti. Bilo je nekakvih pokušaja u tome što su radili Grlić i Mirković u filmu "Novo novo vrjeme", ali mi se čini da to nigdje nije do kraja zagrabljeno. Da, ima tu taloga na dnu.

43. Bitef Festival, Festival novih pozorišnih tendencija
Kriza kapitala - umetnost krize, Beograd, 2009

Bitef - direkcija festivala
Terazije 29/1
11000 Beograd,
Srbija

+381 11 32 43 108
+381 11 32 43 109
Faks:
+381 11 32 36 234
+381 11 33 46 917
bitef@bitef.rs
www.bitef.rs