Belgrade



Budistički monasi na BITEFu

Reč "Sutra" ima specijalno značenje na pali jeziku i osnovna je jedinica budističnih spisa: koren reči ima primarno značenje šiti, od reči niti, otuda nit izlaganja, dijalog sa Budom, na neku specifičnu temu. Ovogodišnji Bitef, pod naslovom Kriza kapitala- umetnost krize otvorila je kompanija iz Londona – Sidi Larbi Cherkaoui/Sadler's Wells, Antony Gormley Szymon Brzoska, nastupom sa monasima iz budističkog hrama Šaolin, sa predstavom "Sutra". Festival iako je ove godine nastao u nepovoljnoj ekonomskoj situaciji, sa svojim programom je pokušao da "preispita odnos između savremenog teatra i društvenih tokova, ali i samu poziciju i velikog festivivala kao što je je BITEF u kontekst pomenutih društvenih promena."

A predstava kao sama, bi se mogla nazvati Oblikovanjem prostora, u kojoj dominira opčinjenost kung fuom. Hram Šaolin je želeo da izmesti kung fu iz njegovog pravog konteksta i da srž njegove filozofije istakne pred svojim pristalicama. Tako da je Hisaši Itoh upoznao starije monahe sa belgijsko marokanskim koreografom Sidi Larbijem i sa idejom pozorišnog iskazivanja kroz borilačke veštine, ovog puta kung fua " sa signaturom podešenom pluralizmu, netremice posmatranjem ljudske rase i sjajnim tehničkim majstorstvom, gde se rodilo osećanje prepoznavanja, zajedničkih imenitelja i mogućnosti. " Igrač i koreograf predstave bio je inspirisan monaškim shvatanjem konteksta i potpunim poistovećivanjem sa životom oko sebe, tj zapanjujućoj sposobnosti da se osvoji suština tigra, ždrala ili zmije, a da bi se igračka energija preobrazila iz hladne u toplu, iz jina u jan. Ideja za predstavu javila se 2007, kada je vajar Antoni Gromli (Antony Gormley), Larbijev prijatelj i mladi poljski kompozitor Šimon Bžuska (Szymon Brzoska) dobijaju poziv da rukovode vizuelnim dizajnom i originalnom muzikom za predstojeću predstavu. Gromli predlaže kutije veličine čoveka na sceni. On donosi jedan model po meri Larbija i počinje da improvizuje. On ulazi u kutiju i izlazi iz nje, hoda po ivicama, nestaje i pojavljuje se, pentra se na nju itd.

Kutija u ovoj predstavi predstavlja sve, sanduk, jastuk, vrata itd...Svemir se obmotava a prostor na sceni neprestano menja oblik i funkciju. Antoni je uvek bio zainteresovan za budizam. Po njemu kutije na sceni odražavaju dijalektiku slobode u sputanosti koja je u središtu budističke ideje oslobođenja. Telo je kuća uma, telu je kuća arhitektonski prostor koji Gomli smatra drugim telom. S toga bi "telo u odnosu na kutiju moglo postati ekvivalent misli u umu ili obrnuto, u odnosu na prazan um jer ga je stanar napustio. "

Aušvic-
mračna opomena modernog doba

Predstava koja je uzdrmala bitefovsku publiku bila je bez sumnje predstava "Kamp/Logor" Hotel Moderne, predstava koju su izveli Herman Helle, Pauline Kalker i Arlene Hoornweg iz Roterdama. Pozornicu ispunjava ogromna maketa koncentracionog logora Aušvic. Na daskama leže natrpane lutkama, maketama barake, železničke šine, ceo logor Aušvic. Hotel Moderna u predstavi pokušava da zamisli nezamislivo: najveće masovno istrebljenje u istoriji čovečanstva, počinjeno u koncentracionim logorima tokom Drugog svetskog rata.

Maketa logora oživljva na pozornici. Na hiljade ručno izrađenih lutaka od 7cm, predstavlja zatvorenike i njihove dželate. Glumci se kreću kroz dekor, kao ratni izveštači i sa kamericom snimanju užasna zbivanja u logoru. Gledaoci se ovde postavljaju kao svedoci, koji prate zbivanja na ogromnom platnu iznad scene. Predstava "Kamp/Logor" govori o svirepoj absurdnosti sveta. Ovde se krećemo između lažnog i stvarnog, između dokumentarnosti i fikcije. U ovom slučaju, bezlične grubo napravljene lutke doslovce predstavljaju patnju logoraša. Ova trupa je poznata da praktikuje crni humor u svojim predstava. Tako da ozbiljnu temu, kao što je koncentracioni logor, oblikuje na lak i zabavan način. Ovde je stvoren univerzum od predmeta, ljudi, zvukova, kao ravnopravnih elementa u predstavi.

Srazmerne makete ovde igraju važnu ulogu i omogućavaju da svet posmatramo iz makro-perspektive. Rad sa maketama, u ovom slučaju je, izražajno sredstvo i tema. Predstava koristi živu animaciju. Sve makete snimaju se mini i digitalnim kamerama koje se projektuju uživo na velikom platnu. Pomoću žive animacije u pozorište se unosi filmska i iluzinistička stvarnost. Predstava izaziva sučeljavanje sa okrutnošću i u isto vreme stvari postavlja u perspektivu.


Oliver Frljić i kultura građanske
neposlušnosti u Hrvatskoj

Oliver Frljić, hrvatski reditelj etički i politički hrabre predstave "Turbofolk", predstave koja je potresla javnost na teritoriju ex Ju prostora, ovogodišnji je član žirija Bitef Festivala. Završio je filozofiju i religijsku kulturu, a zatim upisao pozorišnu režiju i radiofoniju na Fakultetu dramskih umetnosti u Zagrebu. Za samo nekoliko godina, ovaj intrigantan reditelj ostavio je za sobom predstave koje su uzdrmale hrvatsku političku javnost. A pozorišni prostor u političkom pozorištu, kako sam kaže, koristi vanpropisanih obrazaca i kategorija, jer je to jedini kapital i luksuz koji ima. Tokom studija, režira u Istarskom narodnom kazalištu i Teatru &td, i u pozorišnoj grupi Kufer. Institucionalnim angažmanima sarađuje sa gotovo svim grupama na zagrebačkoj nezavisnoj sceni. Za predstavu "Blizanke" dečijeg Kazališta Dubrava osvojio je tri nagrade za najbolju režiju. Za predstavu "Turbofolk" Hrvatskog narodnog kazališta dobio je nagradu za najbolju režiju. Njegove predstave "Bakhe" i "Turbofolk" podelile su nagrade za najbolju predstavu i režiju. Za predstavu "Strah u ulici Lipa" dečijeg kazališta Žar osvojio je nagrade za najbolju režiju.

Trenutno radi na projektu sa studijom i Dance collectivom iz Zagreba, koji se zove "Više volim Palestinu od posla" i to je nešto što je najaktuelnije. Takođe radi na projektu koji se zove "Umri Olivere Frljiću umri" gde će pokušati da napravi predstavu od svojih prethodnih predstava, gde će najgore scene, dakle scene sa kojim je imao problem, spojiti i dati im nekakav dramaturški okvir. To je zapravo istraživanje simboličke i realne smrti u pozorištu, šta ona znači i kako se može reproducirati.

Zatim Slovensko mladinsko gledalište, gde radi svoj autorski projekt, koji još uvek definiše. A u trećem mesecu se vraća u Zagrebačko kazalište mladih za predstavu "Buđenje proljeća" za dečiju predstavu. Takođe, radi kao dramaturg na novoj predstavi sa Borutom Šiparevićem i Montažstrojem, na predstavi "Srce moje kuća za nju" koja će imati premijeru u prvom mesecu u HNK Zagreb i to je predstava koja je nastala po utakmici Hrvatska Engleska. U prvom delu predstave, 11 mladih plesačica rade koreografske materijale koji su neka vrsta analize onoga što se događalo na toj utakmici. Ova predstava baviće se nacionalnom euforijom i fudbalom kao nacionalnim homogenizovanim elementom u društvu, sa kojom se cela nacija identifikuje. Oliver takođe radi na predstavi "Ja sam Jugoslavija", koja će uključiti po jednu glumicu iz svih bivših republika i pokrajna. Predstava je inspirisana Žilnikovim filmom "Ljepe žene prolaze kroz grad".

Svakako, jedna od Oliverovih predstava, po kojoj je prepoznatljiv u Srbiji je predstava "Turbofolk" prikazana na Sterijinom pozoriju, koja analizira fenomen turbofolka. Iako prepoznat fenomen na teritoriji ex Jugoslavije, do sada retko ko se usuđivao da tu temu postavi na takav način u Hrvatskoj, pogotovo na hrvatsku pozorišnu scenu. Jer je turbofolk, za hrvatsku javost, nešto što je strano i karakteristično za susedne zemlje, a ne za kulturni establišment Hrvata. Turbofolk i jeste fenomen, jer je posle rata spojio najzagriženije desničare sa svih zaraćenih strana. Turbofolk može parazitirati na bilo kojoj vrsti ideološke podloge sve dok je to profitabilno. Moć pozorišta u tom slučaju, u generiziranju socijalnih promena u društvu je nikakva. Pozorište mora odrediti svoju poziciju u promenjenom medijskom prostoru, "mislim da kazalište može realizovati nekakav učinak u konkretnom političkom prostoru samo ako se dogodi proliferacija u kojoj ono što kazalište inače proizvodi biva umnoženo kroz druge različite medije," objasnio je Frljić.

"Taj fenomen turbofolka koji je, mislim, jedno stanje svjesti, karakteristično za ovaj region, tu smo htjeli zapravo videti šta se događa u Hrvatskoj, i kako turbofolk zapravo određuje našu društvenu zajednicu. I zbog toga sam se uzeo baviti se tom temom.
Čini mi se da je to prvi kulturni proizvod, koji je nakon nekog vremena u kazalištu, nakon normalizacije odnosa između Hrvatske i Srbije, počeo prije ali zatim onda i zvanično. Turbofolk na neki način, paradoksalno određuje identitet mladih u našem društvu, gde dolazi do jake identifikacije sa protagonistima, akterima te scene. U Hrvatskoj taj turbo folk je vid bunta potiv proklamiranih nacionalnih vrednosti. Znači, mladi traži neku vrstu otpora, kroz ono što je u državnim medijima dato kao nekakva autentična hrvatska vrednost. I kroz tu vrstu identifikacije sa turbofolkom, mi smo napravili analizu na samom početku ove predstave. To je bila sociološka analiza na početku rada na predstavi. A ono što je bilo vrlo važno za mene je da se ta predstava radila u nacionalnom teatru, u Hrvatskom narodnom kazalištu, u kući koja ima dosta jasno definisanu i specifičnu političku funkciju u svom internacionalnom programu kulture. A meni je bio zanimljiv taj koncept i kako ljudi reagiraju na turbofolk: staviti fenomen turbo folka i vidjeti šta on tamo radi i što proizvodi u samom tom kontekstu. Kako publika, koja je neka vrsta repertorane publike reagira na tu temu? Ali nije se radilo samo na tome da se ta tema stavi u taj kontekst, nego se to vidi na razini nekih stilskih postupaka, kao i iskustva modernog kazališta, i kako se ona mogu staviti u odnos sa takvom jednom temom, koja zapravo ne pripada urbanom kontekstu. "

Slični fenomen bila je Oliverova predstava "Bakhe" zabranjena na Splitskom ljetu jer je sadržala elemente koje nisu odgovarale desničarskoj političkoj frakciji u Hrvatskoj, početkom 90tih godina. Zabrana je isprovocirana između ostalog, zbog puštanja audio zapisa vesti koje su pratile slučaj Lora, gde se sudilo hrvatskim vojnim policajcima koji su ubijali i mučili građane srpske nacionalnosti, 90tih godina početkom rata.

"Bilo je više stvari, predstava je zabranjena, a ta povjest pokušaja zabrane trajale je duže. Mi smo na njoj radili dva mjeseca, a bilo je pokušaja zabrane i pre njenog prikazivanja. Milan Štrljić, intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu i Splitskog ljeta je meni prijetio da će zabranit tu predstavu, zbog onog trenutka kada se pročulo da se u predstavi pali maketa Hrvatskog narodnog kazališta Zagreba. U tom nekom razgovoru, ja sam rekao da on to može zabranit al da ću ja ipak napravit šta mislim da treba i da ću komunicirat naravno sa medijima, po tom pitanju.Nakon toga su se stvari na neki način smirile. Drugi put je izdao zabranu u trenutku kada je čuo da u predstavi koristim audio snimku govora Ive Sanadera, kada je 2001god HDZ izgubio vlast, i kada je zapravo pozivao sa splitske rive, a povodom suđenja generalima u Hagu za hrvatske ratne zločine u domovinskom ratu. Ivo Sanader je u tom govoru, pozivao na neinstitucionalnu promenu vlasti. Dakle on kao demokrat i ne znam što već ne, i teatrolog između ostalog, je pozivao ljude sa splitske rive da sruše koaliciju koja je tad bila na vlasti u Hrvatskoj. Mi smo pustili tu audio snimku u jednom djelu predstave. I to je zapravo Štrljiću bio najveći problem i nakon toga nakon konsultacije sa Petrom Selemom, bez konsultacije sa samim premijerom, oni su izdali zabranu. A osim toga tu su bile problematične vjesti koje su pratile suđenje za hrvatske zločine u ratnoj luci u zatvoru Lori, i ceo taj proces je jedan od najvećih sramota hrvatskog sudstva i suca Lozine. On je vama nepoznat, ali je nama veoma poznat. Mislim da je taj slučaj pokazao koliko se zapravo građani hrvatske ne mogu pouzdati u pravosudni sustav koji kod nas postoji," objasnio je Oliver.






...