Beograd



U beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju, inače mestu gde se „dekontaminira jedno stanje duha nacije koje je u posljednjih godina dovelo do zagađenja prostora u kome živi, u svakom smislu te reči, pogotovo kulturološkom", u 6. mesecu započet je projekat Rizik #2 čitanjem i pevanjem drame „Srpski Faust i drugi citati” Tanje Simić-Berclaz. U pitanju je proto-produkcioni festival tzv. hrabrog pozorišta, odnosno drama koje se bave novijom političkom i društvenom istorijom, a istovremeno su i polemički predlog za drugačiju repertoarsku politiku konzervativne pozorišne scene u Srbiji. Umesto predstave, obavilo se kritičko čitanje (kon)teksta zagrebačke trupe Bacači sjenki, sinteze dva teksta, pozorišnog i metapozorišnog - drame "Srpski Faust i drugi citati" Tanje Simić-Berclaz. Čitanje je upotpunjena jednim od sopstvenih citata „Umesto predstave”, održane krajem 1996. godine u CZKD-u, na kojoj su glumci, reditelji i dramaturzi diskutovali o tome da li treba igrati pozorište, dok se na ulicama održavaju masovni protesti. Projekat je zamišljen kao odgovor na pitanja o čemu pozorište govori kada govori o sebi? O čemu pozorište može i/ili treba da govori ovde i sada? Kakvi su obrisi (ne)moguće političke dimenzije pozorišta danas? Konsenzus i kompromis - gde je granica i koja je priroda provodnika između njih? Čemu pamćenje? Zašto zaborav? Da li pozorište govori zajednici? I ako da, kojoj zajednici?

Bacači sjenki iz Zagreba se, kako kažu, bave „dramaturgijom visokog rizika”, objasnio je Boris Bakal, ali je u pitanju „rizik odgovornosti”. Tekst Tanje Simić-Berclaz, po mišljenju Borisa Bakala, je ozbiljna drama, koja zahteva ozbiljnu produkciju, ali je samo čitanje njene drame polazna tačka za otvaranje dijaloga - ne samo zbog tema kojima se bavi, već i o samoj činjenici da je srpsko pozorište ne prihvata.

Tako zbog svih tih okolnosti veoma je važan rizik, pa se srpski Faust opredeljuje za pozorište sa određenom idejom rizika, provokacijom, sukobom sa neposrednim socijalnim, političkim i umetničkim okruženjem i vremenom u kom stvaraju. Na taj način moguća je i borba sa provincijalizmom u srpskom pozorištu. Tekstovi "Srpski faust i drugi citati" u scenskoj postavci zagrebačkog “Bacači Sjenki”, možda jesu vid borbe i ohrabrenja za opstanak na pozorišnoj sceni u Srbiji: tako tu imamo "Soba na Bosforu", "Centralni zatvor", "Leti u goru kao ptica" i "Ulrike Majnhof " Biljane Jovanović, koju je dramaturški rekonstruisao Zlatko Paković, dok je dramu "Kopile" Zorice Jevremović interpretirala rediteljka Anja Suša.

Drama “Srpski Faust i drugi citati“ Tanje Simić-Berclaz ovog leta, bio je povod pokretanja novog produkcionog ciklusa unutar projekta RIZIK Centra za kulturnu dekontaminaciju Borke Pavićević. U pitanju su tri pozorišna događaja, zasnovana na sasvim različitim scenskim i dramaturškim polazištima. A prostor je isti kao i tokom 90-tih, kada je stvarnost u pozorištu, do tačke njegovog institucionalnog zaustavljanja i kada su analiza, refleksija i dijalog bili nužni izlaz za pozorišne radnike. Vreme tu menja svoje odlike velikom brzinom, tako da pozorište s mukom prati tranformacije. Tu su u pitanju određene ideje rizika, provokacije, sukoba sa umetničkim okruženjem i vremenom.

Da li je pozorište prostor artikulacije koja se ne nalazi u uličnom protestu ili građanskom buntu? Ako je RIZIK projekat hrabrog pozorišta Borke Pavićević u Centru za društvenu dekontaminaciju, onda rizik možemo shvatiti kao mogućnost, kao prostor i vreme u kojima se uspostavlja prilika za lične i institucionalne inicijative, možda idealizovane ali i operativnog mehanizma unutar „dogovorenih rizika”, gde se otvara i realizuje sve ono što je nemoguće uraditi na drugom mestu. Da li je rizik kritika postojećeg modela „proizvodnje u pozorištu”? Da li je rizik pokušaj da se ukaže na nedostatak kritičkog mišljenja o prirodi takve pozorišne produkcije? Da li je to sasvim određeni predlog kulturne politike, model jednog od načina vraćanja umetnosti, uloga sopstvenog autoriteta, za koji se pretpostavlja da je u rasporedu unutar hijerarhije moći. Kažu da je rizik avantura u ime ideala, negacija i afirmacija.

Sve to u smislu socijalne pozicije Centra za kulturnu dekontaminaciju, u Beogradu, na teritoriji pozorišnog autoriteta u Srbiji. Možda odgovori na ova pitanja leže i intervjuu Borke Pavićević zagrebačkom Vjesniku "Šta je u Srbiji kultura kontaminirala",
"Sve što se vidjelo kroz pisanje, intervjue, onda kroz raznorazne simpozije o velikom narodu, o bosanskom narodu, o identitetu, o korijenima i još koječemu. U prvo vrijeme to izgleda kao, eto, ljudi nešto govore, a onda se to počne ponavljati, ponavljati, ponavljati. Pa onda to dobije neke svoje forme, jer se u odnosu na to napravi školstvo, pa planovi na sveučilištima, pa se po tom modelu počinje se tumačiti povijest, zbog čega se postaje nesnosan prema ostalima oko sebe, pa se onda tako doðe do uloge žrtve u historiji, što na kraju dovede do bolesnog stanja u kulturnom i duhovnom smislu. I onda na sreću ljudi počinju uviðati da je to stanje bolesno, počinju shvaćati da su i oni hotimice ili nehotimice tome stanju itekako doprinosili. “

Da li to, na koncu znači da je srpsko pozorište u krizi? Ili je problem u tome što su se sa smanjenjem jugoslovenskog prostora pozorišta pojedinih sredina provincijalizovala. Mnogi umetnici su, tokom kriznih godina, u pokušaju da pronađu put u Europu, sebe doveli u veoma provincijalistički odnos prema umetnosti. A bilo je i pomena da je to pozorište stavljano u ravnopravni odnos sa evropskim pozorištem. Meðutim, sa smanjenjem prostora života, smanjilo se i vreme, a kada se smanji vreme, teško se prepoznaje o čemu se tu radi. Onda se izgubi racionalan pogled na pozorište, pa se izgubi pozorište kao ozbiljna institucija. Onda se tu postavlja pitanje srpskih intelektualaca u pozorištu, na čemu Borka Pavićević radi repertoarom u Centru za društvenu dekontaminaciju, koji je proizvod dosadašnjih iskustava moderne ili redefinicije srpskog identiteta, koji je ozbiljna evropska tendencija. To sve nasuprot onoj drugoj koja se olako suočava sa pozorišnom kritikom, koja je u dosluhu sa trenutnom politikom, kao odnosu srpske kritike prema pozorištu i uopšte prema umetnošću. Kritika je postala nevažna u javnom menju i u suštini nema nikakvu funkciju, jer ne postoje realni kriteriji. Zatim tu je i čitava klasa ljudi u Srbiji, klasa koja je nastala tokom rata i pronacionalizovala se, klasa koja da, ide u pozorište. U toj klasi, nađu se i nacionalisti, koji su se obogatili ali sopstvenu kulturu i narod gledaju s gađenjem, tako stvarajući i ohrabrujući podkulturu i turbofolk kulturu.