Pula



Utopistička vera u umetnost odavno je nestala. Prevratnička uloga umetnosti njenu predodređenost postojećeg sveta menja u bolji. Tako umetnik umesto da postane angažovani buntovnik on postaje introvertni pojedinac. On se odlučuje da za strategiju nečitanja bilo kakvog stava o društvu u kojem se njegov rad dešava.

Ako bih odabrala interesantnog, kontraverznog umetnika i performera, onda bih odabrala Josipa Ivančić Pina. Pino je hrvatski umetnik, a do sada je izlagao samostalno i učestvovao na grupnim izložbama izvodeći akcije, događanja i performanse u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, Splitu, Puli, Portugalu, Italiji, Velikoj Britaniji. Počinje se konkretnije baviti ARTom i skulpturom u 60tim, gde proširuje vidike mešajući medije. Ulazi u konceptualni krug i čin performansa. U sedamdesetim s prijateljima stvara tzv mental spirit music u specifičnoj social-pop kult situaciji i pod uticajem Beuysa otvara proces socijalnoj skulpturi. U osamdesetim, svira u alter-rock grupi GustapH i njegovi dobri duhovi ali i posle njenog raspada ostaje na sceni kao producent, radeći na projektima Borgesia, Kud Idijoti, Messerchitt, gde uz to nastavlja svoj likovni rad i sprema sopstvene projekte kao član grupe SubVersIv. Devedesetih se ponovo aktivira na rock sceni u projektu Zhel dok svoju davnu želju za spajanjem svih medija ostvaruje u međunarodnim novomedijskim projektima: koncert Netz/Mreža, Radio ORF (Crossover...), interNetM.M@P, Moment in communication...Ali u specifičnom soc-pop-kult okruženju odlučuje da reaktivira svoj rad na Socijalnoj Skulpturi iz prelaza iz 70te u 80te. Performanse izvodi od 1975god, a od 1997god intezivno i do dana današnjeg izvodi preko sto performansa. Od 1976god učestvuje u brojnim grupnim izložbama. Njegova izložba kolaža u Centru za kulturu Novi Zagreb, Galeriji Spektar, 1990god izazvala je jako puno pažnje: „Radio kolaže, slike raspada i dezintegracije. Kolaž za njega ne predstavlja stvarnost, niti je opisuje. Kolaž svedoči stvarnost, opisuje njegov vlastiti jezik, jezik razorene sintakse. U kolažu nema slučaja, u njemu je tek privid slučaja. Put od običnog i banalnog do neobičnog i čudesnog zavisi prije svega osjeća o postupku kojima se promatra stvarnost oko sebe. Svijet se doživljava tek kao golo trajanje, monotono i u najsurovijem smislu siromašno, trošno, odbačeno i isluženo predmeta koji na vrlo jasan i nedvosmislen način svjedoči umjetnikovo intezivno življenje svakodnevice koju se osjeća i prisvaja svim osjetilima, svakom porom kože. Svakodnevica samo prividno uzima masku običnosti, trivijalnosti: a ono što buja ispod njezine maske, jeste jedna iznuđena egzistencija koja nikad nije obična...baš suprotno tome” komentarisao je SubversIv.


Razumevanje aktivističke poetike
Pina Ivančića

Umetnik i performer Pino Ivančić već od 60tih godina, deluje, na umetničkoj, na istarskoj, na hrvatskoj, na muzičkoj, likovnoj, radničkoj i uličnoj sceni. On provocira i izaziva posmatrača, izaziva pitanja, i nikog ne ostavlja ravnodušnim. Ali on ne priča artikulisanu priču koja bi ga smestila u okvir nečega, tako da je bitan doživljaj Pina, lično razumevanje ili iskustvo, odnosno inteciono povezivanje subjekta-umetnika s kontekstom stvarnosti. Tu se pojam lepote diskvalifikuje, što predstavlja onaj već davno naslućen, „radikalni raskid s tradicijom idealizma, jer se ljepota pripojila iskustveno pojmljivoj stvarnosti.” U njegovim radovima, performansima, instalacijama osećala se jaka i neraskidiva veza socijalne stvarnosti.

Pinovi performansi po pravilu reduciraju masovnu pojavu na pojednačan slučaj, koji se iz konteksta kolektivističkog slepila izvlači u izdvojenost a čita se kao eksces. Tako npr. u 2000god Pino izvodi performans: klanje jednog ćurana u Pazinu u Istri. Na šta su burno reagovala udruženja za zaštitu životinja, kao i udruženja zelenih. A iste godine, pred crkvom Sv. Eufemije u Rovinju, policija je intervenisala na poziv lokalnog svećnika na Pinov perfrmans pod nazivom „Svatko nosi svoju gredu„. U pitanju je čin nošenja grede, simboličnim kalvarijumom, uz strmu ulicu do crkve, i njegova koncepcija zatvaranja slike sopstvenim telom, u improvizovani okvir slike na tlu, a doima se čudnom provokacijom priče o Isusu Hristu. Tu je ironija čina okvir„formalno defenzivan čin, strateški provokativna ispovjest o getoizaciji mita“. On tu s jedne strane govori o stradanju Hrista, a s druge strane, se sa ironijom smešta ispred crkve, bez, kako kaže policijski zapisnik, dozvole za performans.

Po umetničkom teoretičaru, teatrologu i etnologu iz Zagreba Suzani Marjanić, u pitanju je “subzverzivan, ironijski, ambivalentan na klatnu krajnosti, između banalnog i sublimnog čina gdje Pino Ivančić hodočasti ulice, vjerujući da granice pomiče tek onda kad se približi svima. “


Pitanje ličnih granica

Koliko je današnja publika obrazovana i informisana da bi shvatila konceptualnu ili subverzivnu umetnost? Bez generalizacije, pretpostavljamo da ima onih koji znaju i onih koji ne znaju. Javnost je uopšteno neprijateljski nastrojena prema Art-u i umetnicima, a Pinove egzibicije intrigiraju, provociraju, otvaraju pitanja. On se izražava objektima, instalacijama, akcijama, koristi materijal iz okoline, crpi inspiraciju iz momenta... Često su to predmeti koji nemaju artističi ni plastični dignitet. On revitalizira status umetnosti i ustvari radi pobunu protiv klasičnih art materijala, jer je materijal u njegovom slučaju pogodan za realizaciju ideje. Uopšteno, on koristi sve prema čemu se naša kultura postavlja dogmatski, tradicionalistički i konzervativno.